Mucanje predstavlja poremećaj fluentnosti govora koji se najčešće ispoljava u periodu između druge i pete godine života, u fazi intenzivnog govorno-jezičkog razvoja. Manifestuje se ponavljanjima glasova, slogova ili reči, produžavanjem glasova ili blokadama u govornom toku. Rana dijagnostika i intervencija značajno povećavaju verovatnoću potpune stabilizacije fluentnosti.
Nakon procene karakteristika i stepena mucanja, logoped definiše individualni terapijski plan koji obuhvata tehnike regulacije disanja i tempa govora, vežbe fluentnosti, kao i rad na smanjenju govorne anksioznosti u različitim komunikacionim kontekstima.
Rana intervencija povećava verovatnoću potpunog povlačenja simptoma. Kod starije dece i odraslih, terapijski fokus se dodatno proširuje na strategije samoregulacije i redukciju straha od govorenja u javnim i socijalnim situacijama.